Iza sarajevskog atentata ulicama grada Trebinja bjesnjaše plaćena rulja sastavljena većinom iz uličnog ološa, noseći u crno zavijenu sliku Franje Ferdinanda. Na žalost među demonstrantima nalazilo se nekoliko nacionalno nesvjesnih i vjerski ekstremnih trebinjskih intelektualaca, čija imena ne želim ovdje spominjati.

   Sve što je srpsko napadano je riječima, koje može da izmisli i izbaci samo gadna duša aranžera ove nečasne i gnusne povorke. Srbi povučeni u svoje domove očekivahu napad i slušahu kako se psuje i blati sve ono što im je najmilije i najsvetije.

   Pošto je rulja svršila tužni ophod kroz trebinjske ulice, povratila se na vijećanje u Kastel pred carevu džamiju. Na tom sastanku usvojila je rulja plan svojih vođa i donešen zaključak, da se demolira srpska crkva, srpske radnje i domove. Trebalo je najprije demolirati gvožđarsku radnju Vasa Babića, kako bi se dočepali oruđa, koja će im poslužiti pri izvođenju njihovih nečasnih djela.

   Doznavši za ovaj zaključak stari, sijedi trebinjski prota Stevan Pravica, odluči starac, da se u ovom momentu nađe na braniku srpskih svetinja i svojih dragih parohijana, pa se uputi u tadanjeg poglavara sreza da potraži u interesu pravde, mira i reda zaštitu vlasti, kako bi njegovi parohijani bili pošteđeni od svakog fizičkog napadaja, a domovi i radnje od demoliranja. Poglavar je usvojio molbu starca duhovnika, i blagodareći prisebnosti tadanjeg poglavara sreza Potučka i komandanta mjesta potpukovnika Rosta, ovaj vražji plan nije u djelo priveden. Potpukovnik Rost poslao je četu vojnika, koji su demonstrante rasturili.