Odmah u početku rata nastupilo je rekviriranje i trajalo je sve do sloma Austrije. Prvih dana rata, rekviriranje je vršeno u takvoj bezglavosti, da se nija znalo, kako naš narod veli - ni ko pije ni ko plaća. Najprije je rekvirirana sitna stoka, koju su zbijali u gradske zidine, a istu je trebalo hraniti, a u gradu je to bilo nemoguće i stoka je počela skapavati. Ipak se među vlastodržcima našao neko pametan i predložio, da se stoka pusti u gradske bašče i parkove. Stoka je zaista puštena u bašče i parkove, koji su u nekoliko sati postali prava pustoš.

   Kad je u baščama nestalo hrane, niko nije vodio računa da se hrana pribavi i prirodna je pošljedica da je stoks krepavala. Ovu priliku su najbolje iskoristili cigani, jer im je dozvoljeno bilo da uzmu koliko hoće ove rekvirirane stoke. Tako je ciganska sorta. što nikad u životu svome prije nije doživila, da na raspoloženju ima stoke s kojom može činiti šta hoće - uzveseljavala svoje blagoutrobije.

   Kad je prva ratna nervoza popustila, rekviriranje je vršeno prema potrebama vojske.

   Rekvirirano je sitne stoke 30.300 komada, a krupne stoke 2.079 komada. Visina štete rekvizicijom stoke iznosi u vrijednosti današnje valute Din. 3,804.000- (tri miliona osam stotina i četiri hiljade dinara).

   Rekvirirano je 46 zvona sa srpskih crkava u ovome srezu. Visina štete rekvizicijom ovih zvona iznosi u vrijednosti današnje valute Din 230.000- Crkve, koje su bile u materijalnoj mogućnosti, ili ako se našao u kom mjestu čovjek plemenite duše i dobroga srca, pa je o svom trošku nabavio zvono, to se sa tih danas čuje glas, koji poziva vjerne na molitvu, a ostale su i danas bez njih. Ova crkvena zvona, što ih je austrijska vlast rekvirirala do današnjega dana nije crkvena uprava ni od koga primila nikakve oštete.

   Ja sam ovde iznio broj rekvirirane sitne i krupne stoke za koju nije primljeno ni jedne pare, a rekvirirana je za prehranu vojske.

   Bila je još jedna vrsta rekvizicije za račun vojnih liferanata, koja se provodila preko žandara seljaku kod kuće. Cijene su bile sasvim niske i po ovoj cijeni koju su sami liferanti određivali, plaćali su seljaku njegovu stoku i tim načinom prekrivali otimačInu. Ovakova otimačina nije mimoišla ni jednu kuću ovoga sreza. Žito je od seljaka rekvirirano za ondašnjih 50 helera po kilogramu, koje je opet u proljeće bijedni seljak morao kupovati i platiti svaki kilogram 4-6 kruna.

   Kada su ustanovljene aprovizacije po varošima, bijedni seljak dolazio je po svoj obrok i pred aprovizacijom gladan i jadan po čitave dane provodio očekivajući na red, da primi obrok. U pošljednje vrijeme i ovoga je nestalo i nastupi strahovita glad.

   Glad je iz dana u dan sve više i jače stezala i kao mora pritiskala naš narod u ovome srezu. Glad, ne samo da je kucala na vrata, nego su joj bila širom otvorena od svake kuće. U dane ove strašne gladi, narod se hranio sa kljenovom korom, raznim korenjima i travom. Znam porodica, koje su samo kljenove kore pojeli 10-12 kvintala, a da i ne govorim o travi, korenu i kozlacu. Hljeb od kljenove kore pripremali bi ovako: kljenovu bi koru osušili, pa bi je potom stukli i prosijali kao brašno, Brašno pripravljeno od kljenove kore izgledalo je kao sječano brašno (od sijerka), zatim su zamijesili sa vodom i pekli u vatri. Iz vatre se pečeni hljeb nije mogao u cijelosti izvaditi, nego se lomio, te je iz vatre vađen u komadima.

   Hraneći se hljebom od kljenove kore, organizam je slabio, a pojedini dijelovi tijela oticali, ponajviše ruke i noge. Pošljedica ovoga bila je smrt, a umirali su u najtežim mukama.

   U pošljednje vrijeme spasavali su djecu od gladi i slali ih na prehranu dobrim ljudima u Vojvodinu.

   Vlasti sa svoje strane nijesu ništa preduzimali, da ovu bijedu umanje, nego su najstrožije zabranjivali svaku javnu riječ o gladovanju i njenim pošljedicama, držeći, da će zlo izgledati manje ako ga zaniječu.

   Od strane vlasti narod je na razne načine zavaravan, a pogotovo pri upisivanju ratnog zajma. Najveći ratni zajam koji je od pojedinaca upisan bio je iznos od Kruna 60.000- u zlatu. Ovu svotu upisao je Vaso Vreća, težak iz Krnjevića. Bio je dugo godina u Americi i svu uštedu, koju je imao upisao je u taj ratni zajam. Vaso je teška srca odlučio da učini ovaj zajam, a sa strane vlasti bilo mu je zagarantovano, da neće služiti u komori niti ma gdje dizan od svoje kuće, a uživaće sve beneficije. Na ovaj način od strane vlasti izvučena mu je ova ušteda, koju je sa krvavim znojem stekao.

   Zloglasni sudac Mes obilazio je sela i nasilno upisivao ratni zajam. On bi došao u selo, pa bi okupio seljake u jednu kuću, obično u kući seoskog kneza i tu im pričao o slavi i veličini države, za koju trebaju u ovim teškim časovima da budu spremni, da joj se koliko toliko oduže jer je ona trgla mač, da zaštiti svoje podanike od neprijatelja.