Protiv srpske raje po varoši i selima kiptio je bijes šuckora, koji bjehu kao vladini plaćenici rekrutovani iz najgoreg uličnog ološa. Bijes šuckora nemoguće je opisati i ovdje zabilježiti, jer se on nije izlijevao samo na nekoliko srpskih domova i u jednom obliku, nago na sve i u raznim oblicima. U glavnom sastojao se: u optuživanju Srba, ucjenjivanju, prisvajanju srpske imovine, rastjerivanju srpske raje sa njenog ognjišta, premlaćivanju ko god im je od Srba u šake zapao, prisiljavanju srpskih djevojaka da im obrađuju njihova polja, te u palenju srpskih domova i čitavih sela.

   U dane kad se nad Srbe bijaše nadvio crni oblak, komandanti šuckorskih odreda sa svojom mnogobrojnom vojskom likovahu:"Nesta krsta od tri prsta".

       Šuckorska gamad triumfovaše, a kandilo Srpsko plakaše, jer teški krst bola i stradanja kidaše mu junačke grudi.

   Kao što sam naprijed spomenuo, da je nemoguće ovdje sve zabilježiti šta je šuckorska gamad radila nad nezaštićenom srpskom rajom, to i opet potvrđujem, ali radi čitaoca navešću nekoliko šuckorskih nečasnih djela, koja su samo jedna blijeda slika za one, kojima je Proviđenje dosudilo da ne osjete svu težinu šuckorskog biča.

   Poštovani čitaoče, budi strpljiv i pročitaj ovo nekoliko primjera, koje ti ovdje iznosim, da ih koprena zaborava nebi prekrila, jer sam se i potrudio da ih ovim načinom otmem zaboravu, a predam tebi i potomstvu kao čitanku iz koje ćete kao u ogledalu zapaziti sve one faze kroz koje je duša srpskog roda u ovome kraju prošla o dpočetka rata pa do Oslobođenja.

   Da obećanje izvršim i da potvrdim navode, koje sam istakao u čemu se uglavnom sastojala šuckorska bijes, ilustrovaće ovi primjeri: Jedan šuckor iz sela Zasada, premlaćivaše svakog Srbina, koju mu je šaka dopao i prisvajaše tuđu svojinu. Ovaj delija premlatio je na mrtvo ime Dušana I. Popovića iz sela Mesari i oteo mu tri ovčja brava.

   To je bilo ovako: Dušan Popović doćerao je bio tri ovčja brava na pazar da proda radi isplate poreza. Na pazaru proda stoku tom šuckoru i ugovore, da kupac brave odmah poćera, a da Dušan kasnije dođe u njegov dućan i da prema pogodbi primi novac. Srpče nemisleći na prevaru, usvojio je sve kako je kupac predložio. Kad je kasnije Dušan došao u dućan da mu se po ugovorenoj pogodbi isplati, kupac je već bio spreman da izvede svoju zamisao i kad mu je Dušan rekao, da je Došao za novac, kupac mu ljutito reče:"Ja sam ti brave platio na pazaru!". Dečko se snebivaše što mu ovaj sada govori i poslije nekoliko izmjenjenih riječi zahtijevaše energično, da mu stoku isplati ili povrati. Kad je ono izgovorio, on bijaše već u kupčevim rukama i kad ga je na mrtvo ime isprebijao, onda ga izbaci iz dućana na ulicu na pola mrtva. I to ne bijaše dosta, već pozivaše i ostale okupljene na ulici, da ga posve dotuku, vičući:"Udrite, braćo, ovu vlašku svinju! U sred moga dućana, koliko je vlašče silno psuje cara našeg." Dečko je odmah uočio šta će se s njim dogoditi ako bude i dalje tu ostao ili što govorio, pa je izmakao. Ali ipak nije umakao pošljedicama ovoga kobnoga dana, jer je iza nekoliko mjeseci umro.

   Drugi šuckor iz istog sela Zasada osumnjiči Steva Miljkovića iz Zasada i Jova Dučića iz Rupjela, da su pjevali srpske pjesme i time podizali duh svojih pravoslavnih susjeda, da ne klonu, nego da se ugledaju na svoje slavne pretke, koji su sve strpljivo podnosili gajeći nadu u bolje dane Srbinove budućnosti. Stevo Miljković je uslijed "čovječnog" postupanja šuckora s njime - umro u Bihaću. Jovo Dučić kao mlađi spasao se time, što su ga odmah uzeli u vojsku.

   Treći šuckor iz sela Zasada, optuživao je Srbe, da nedozvoljeno posjeduju oružje. Tako je optužen Simo P. Krstović iz sela Zasada i naravski strpan u zatvor.

   Izmakao je zloj sudbini, jer je otpremljen u vojsku. Svaki, koji se mogao dočepati vojske bio je koliko toliko zaštićen od pogrda i napadaja pobješnjele šuckorske gamadi. U Zasadu bijaše jedan šuckor koji je tukao srpsku nejač i žene, koje bi našao u polju da rade na svojim posjedima. Drugi je sumnjičio i hvatao Srbe da ih vodi na vješala, takav je pokus učinio i sa Nikolom Krstovićem iz Zasada. U Rasovcu su sumnjičeni Srbi, da održavaju skupove i da se tajno spremaju protiv Austrije. Radi toga su bili zatvoreni: Nikola Mijanović iz Rasovca, Risto Kojović iz Velje Gore i Pero Vukanović iz Bugovine. Nekoliko šuckora uhvate Laza Milišića iz Glavske u selu Bugovini gdje je bio došao, do obiđe svoju svojtu, pa ga tu odmah osude, da položi 1000 kruna, ako ne želi biti obješen. Zatraženi novac Lazo je položio i bio spašen. Sitnu stoku udovice Jovane Duper, koju je bila ostavila kod svog kuma Ambulije, prisvojio je jedan šuckor iz sela Bihova na najprostiji način. Šuckor je naredio, da mu se taj hajvan doćera. što je i učinjeno. Šuckor Abaz Bijedić iz Bihova sa četiri druga preplivao je rijeku Trebišnjicu iznad mjesta Moska i u jednom purpurnom rasvjetljavanju zorinog života digao lagumima u zrak manastir Kosijerevo. Za ovaj čin odlikovan je od Austrije srebrenom ratnom medaljom 1. reda i sa 4 dukata u zlatu. Takođe su odlikovani i njegovi drugovi doličnim odlikovanjem.

   Jedna šuckorska banda sustigla je u brdu Kličanju djevojku Miru Kokić iz Grbeša i napala je onako, kako je to samo šuckorima svojstveno. Sirota djevojka sve je napadaje teška srca podnosila, ali uvredu, koju su joj nanijeli kad su joj Kralja Petra opsovali, nije mogla prećutati, pa im je uzvratila: " O, jadne balije, nećete znati kuda ćete sijevati kad vam on dođe!" I po šuckorskom običaju djevojka je strpana u zatvor. Neki šuckor - poštar na lokalnom vozu Trebinje-Hum - optužio je Anđu Ljubibratić iz Duži, majku našeg nacionalnog borca Dr. Sava Ljubibratića, da je grdila i psovala austrijsku vladu, koja je izgubila glavu i nezna šta čini. Na osnovu ove prijave starica je odmah bila sprovedena u trebinjski zatvor, gdje je očekivala kada će je postići sudbina kao i Anicu Vukalović.

   Neki šuckor iz Bihova navali 11. avgusta 1914. kamen na željezničke tračnice kod sela Taleže. Zbog toga selo i njegovo stanovništvo bude osuđeno na tešku kaznu. To se dogodilo ovako:

   Dana 12. avgusta 1914. kada je sunce toga dana kupilo svoje pošljednje zrake sa vrhova okolnih brda, koja se uzdižu oko Taleže, a crna noć najavljivala svoj dolazak, baš u tom vremenu u selo je rupilo 30 šuckora i 4 žandara. Čim su došli odmah su se dali na posao. te pohvatali sve muškarce od 10 godina pa na više i postavili ih na jednom prostoru pred samim selom. Kad su ih tu zbili, onda je jedan dio šuckora oko njih stražario sa napetim puškama i oblijetali oko njih kao gladni vuci oko tora bezazlenih ovčica.Dok su ovi stražarili, dotle su drugi pripremali grozni čin, kako če svo selo za nekoliko časova izčeznuti u plamenu.

   Kad je sve bilo priređeno, vođa je dao znak pucanjem iz puške i na ovaj znak vrijedne sluge krvožderne Aždaje prižegli su selo sa četiri strane. Kao kroz vulkanski krater izvijahu se gusti i crni oblaci dima, a kasnije izvi se nebu crven plamen i razsvjetljavaše skoro tri četvrtine sreza i ti crveni plamenovi opominjahu Srbe, da istraju u stradanju, jer će iza crne noći svanuti ljepša i sjajnija zora srpskome rodu.

   Strašan je to prizor bio za sve one Srbe i Srpkinje, koji su to one noći mogli vidjeti. Tuga im je dušu obavijala, bol srce stezao, a suzne oči upirahu natmurenom srpskom nebu tražeći nebesku Pravdu, pa im se iz grudi izvijaše topla molitva i usta šaptahu: O, Bože, pomozi Srpskom rodu!

   Prije nego su selo zapalili, šuckori su sve opljačkali što su u domovima vrednije našli, kao: skupocjena muška i ženska narodna odijela, srebrene i zlatne pavte, toke, zlatne minđuše i prstenja, novac, djevojačka ruha i sve što im je do ruku vrednije došlo. Svaki šuckor imao je po punu vreću važnijeh napljačkanih stvari sa kojima je obradovao svoje ukućane.

   Sve što je u kućama bilo namještaja i robe što je iza šuckorske pljačke ostalo, te ljudske hrane, a u podrumima i štalama poljskog oruđa i stočne hrane, to je sve pretvoreno u prah i pepeo. Od stoke se spaslo samo ono, koje je u plamenu moglo iskočiti iz tora.

   Eto, tako su Srbi iz ovoga sela ostali u tren oka bez igdje išta, bez svega što su krvavijem znojem kroz dugi i dugi niz godina stvarali.

   Žene, djevojke i nejač poćerani su bili u šume i tamo se savijali po pećinama i rupinama gladni, goli i bosi bez igdje ičega. Vrisak djece od straha i gladi razlijegaše se po svim rupinama, a tužne majke kao lude letile su po šumi tražeći gomuljice od divljeg luka, travu parale i time hranile sebe i nejač svoju. Pomoći od muške ruke nije moglo biti, jer su svi muškarci bili odstranjeni u zatvor, vojsku i komoru.