Kada je u Sarajevu na Vidov dan 1914. planula odmaznička puška u rukama Gavrila Principa i ugasila život austrijskom prestolonašljedniku Franji Ferdinandu i ženi mu Sofiji, prilikom demonstrativnih manevara na srbijanskoj granici, tad osvanuše crni dani za sve Srbe i čekaše ih zla kob.

   Nastupiše hapšenja, vješanja i ubijanja, uništavanje Srba i srpskih porodica. Kiptijaše bijes na sve strane protiv srpske raje - širom Bosne i Hercegovine, a nad glavama srpske raje u ovom srezu kao da se bješe ponajviše izlio, jer bezdušni i krvoločni neprijatelj, podiže novu Ćele Kulu u Trebinju i u nju uzida 79 glava Srba mučenika.

   U hapšenju, interniranju, konfiniranju i u svim mogućim načinima proganjanja, pa i na vješalima prvi bjehu srpski sveštenici i dostojno se odužiše srpskoj zavjetnoj misli i narodu svome od koga se za svo vrijeme dugog i teškog robovanja nijesu odvajali, nego ga krijepili vjerom u Boga, a nadom na bolje dane u slobodi.

   Znajući neprijatelj za patriotski rad srpskih sveštenika u narodu, to se on na njih prve i oborio i odvojio ih od naroda, da ih kao krvožedni vuk rastrga, ali svaki ponosno smrti u oči gledaše i bijaše vazda spreman ispiti gorku čašu, koju mu bjehu pripremili krvnici naroda srpskoga.

   Ali, u času kada su zlotvori mislili, da su na pragu ostvarenja svojih paklenih planova, Bog pravde pomrsi im sve planove.

   Pod udarcem pobjedonosne Srpske Vojske i moćnih joj Saveznika, raspade se trula zgrada nekadašnje Austro-Ugarske monarhije, a na razvalinama njezinim podiže se veličanstvena zgrada slobodne i velike kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj se i sveštenici ovoga sreza koji u životu ostaše, opet sastadoše sa svojim narodom, da produže sa još većom revnošću rad u Vinogradu Gospodnjem

   Za primjer i ugled mlađim generacijama, evo onih sveštenika, koji za vrijeme svjetskoga rata, kad se drhtalo od straha i užasa ne klonuše, nego bijahu prava svjetlost svome narodu.

Jerej Vidak Parežanin,

paroh korjenićki.

   Pokojni Vidak Parežanin, rođen je 1867. god. u selu Paniku, srezu bilećkom. Po svršetku osnovne škole, upiše se u Bogosloviju u Reljevu, koju završi sa vrlo dobrim uspjehom. Godine 1895. juna 11. bude rukopoložen za prezvitera i postavljen na 11. parohiju u Konjicu dana 23. avgusta 1896. - Godine 1900. decembra 4. premješten je iz Konjica na parohiju korjenićku sa stanom u Lastvi. Na ovoj parohiji ostao je sve do objace rata 1914. god. Odmah po objavi rata doveden je u garnizonski zatvor u Trebinje i obješen 30. jula (12. avgusta) 1914. g. Njegovo vješanje uslijedilo je ovako: Žandarmerijska patrola prijavila je, da je prilikom premetačine sveštenikove kuće našla jedno kilo baruta. Radi ovoga bio je osuđen na 4 mjeseca zatvora, ali ispod pravomoćne presude na zapovjed generala Brauna bude obješen kao taoc. Kad su sveštenika poveli na vješala, udariše u bubnje i nasta trka i dozivanje onih, koji bjehu žedni srpske krvi i za čas se skupi masa krvopija, koja poskakivaše od radosti, jer se vješa pastir plemena srpskog.

   Dobri pastir, svjestan svega što se oko njega zbiva, potpuno nevin, pred vješalima kliknuo je što ga grlo donosilo: "Živjela Srbija!"

   Dok se eho pošljednjeg sloga gubio, dželat je svoje već učinio, namakavši konop na vrat, a ciganin uz dželata vršio je revnosno svoju dužnost, koja se sastojala u zavrćanju glava obješenim Srbima, da nesretnici što prije izdahnu.

   Tako ovaj sveštenomučenik završi svoj zemaljski život, mučeničkom smrću na vješalima i na svojim mučeničkim plećima ponese Trnov Vijenac i teški Krst tragične narodne Sudbine.

   Srpski svešteniče, potomstvo će se sa nacionalnim ponosom sjećati tebe, kao nevine žrtve svoga idealnog poziva.

   U grudima srpskog naroda, kome si ti predano služio, biće uvjek mjesta toploj molitvi za pokoj tvoje plemenite duše, a odraz unutarnje molitve izlijevat će se preko usana narodnih u riječima: Mir pepelu tvome, a duša tvoja neka uživa Carstvo Nebesko! Slava ti!

Stevan R. Pravica,

Protojerej-Stavrofor i paroh trebinjski.

   Rođen je u selu Bijelaču, u pitomoj Šumi trebinjskoj 18. oktobra 1854. Otac mu je bio trgovac u Trebinju. Godine 1857. za vrijeme hercegovačkog ustanka pod Lukom Vukalovićem, roditelji prebjegnu s njime u Dubrovnik. Tu je svršio srpsku osnovnu školu i nekoliko razreda gimnazije. Radi njegove kratkovidnosti stariji ga odvraćahu od škole, ali on osjećaše silnu želju za naukom, a naročito da se posveti svešteničkom pozivu. Tako se posredstvom pok. arhimandrita Nikifora Dučića upisa godine 1872. u beogradsku Bogosloviju, koju je odlično završio.

   Kao bolničar Crvenog Krsta dobrovoljno je sudjelovao u oba srpsko-turska rata 1876.-1878., pošto radi velike kratkovidosti nije mogao biti upotrebljen kao borac. Po povratku u zavičaj bio je neko vrijeme (od aprila do decembra 1879.) carinski činovnik na Drijenu. Zatim je izabran za učitelja srpsko-pravoslavne osnovne škole u Trebinju. Kao srpski učitelj, bio je stalno trun u očima austrijskih vlasti, koje su na sve moguće načIne pokušavale da ometu rad, ali bez uspjeha. Osim toga morao se boriti i sa velikim materijalnim teškoćama, tako da se je češće dešavalo, da bi i po nekoliko mjeseci ostajao bez plate. Savlađujući tako razne prepreke, sa najvećim samopregorenjem i poletom učiteljevao je bezprekidno nepunih 11 godina, sve do 1. oktobra 1890., kada ga pok. Mitropolit Serafin Perović ezeo sebi za tajnika.

   Za đakona je rukopoložen 26. maja 1891. - Godine 1893. odlikovan je crvenim pojasom. Godine 1897, avgusta 22. rukopoložen je za prezvitera, a 3. septembra iste godine postavljen je za paroha u Trebinju i nadziratelja protoprezvigerata trebinjskoga. Proizveden u čin protojereja 20. septembra 1898. godine.

   Za njegovo vjerko-prosvjetni i nacionalni rad, po Oslobođenju odlikovan je od Crkvene vlasti - Naprsnim Krstom - i kao takav predano je služio Bogu i narodu svome sve do svoje smrti 1/14. jula 1925. god., i to 11 godina kao srpski učitelj, a 35 godina kao sveštenik.

   Sahranjen je uz lijevu stranu oltara velebne crkve trebinjske, za čije podizanje dobar dio zasluga pripada i njemu.

   Zahvalni narod parohije trebinjske podigao mu je nad grobom u crkvenom zidu mermernu spomen ploču sa ovim natpisom: Ovdje počIva Protojerej - Stavrofor STEVAN PRAVICA, rođen 1854. umro 1925. g.

   Služio je vjerno Bogu i narodu 44 g. i to kao srpski učitelj 11, a kao sveštenik 33. g. Iz zahvalnosti ovaj spomenik podiže mu srpski narod trebinjske opštine.

   To su kratki biografski podaci pok. Prota Stevana Pravice. Ali govoriti potanko o njegovom životu i radu, značilo bi govoriti o životu srpskoga naroda u Trebinju za četiri decenije austrijskog ropstva, o njegovoj neravnoj i viteškoj borbi sa tuđinom, o njegovim mukama i patnjama. Trebinje, kao istaknuto strategijsko i utvrđeno mjesto na samoj crnogorskoj granici, bilo je izloženo progonima više no ijedno drugo naše mjesto u bivšoj Austro-Ugarskoj. To se naročIto pokazalo za vrijeme rata 1914.-1918. g., kada su nastala vješanja Srba u masama, interniranja, hapšenja, proganjanja svake vrste i druga nečuvena mučenja našega življa. Eto, to je vrijeme bilo najteže i za pok. protu Stevana pravicu, koji je sve to preživljavao i trpio sa svojim narodom.

   Svirepi tuđin, kao pravi virtouz u mučenju ljudi, primorao ga je, da prisustvuje svima vješanjima Srba u Tebinju, stalno mu prijeteći, da će i njega stići ista sudbina. Nemoguće je zamisliti njegove duševne muke, kada je sa srcem koje je pucalo od bola po pošljednji put ispovjedio i pričestio 79 Srba mučenika, hrabreći ih, da se i u tim pošljednjimaaaaaaa časovima života pokažu kao pravi Srbi, jer njihova žrtva neće biti uzaludna. I, zaista, ti mučenici umirahu sa uzvikom: "Živjela Srbija, Živio Kralj Petar, Živjela Sloboda!" Ove uzvike ne mogoše da zagluše ni austrijske trube ni bubnjevi.

   Mučen tako kao Prometej prikovan na stijeni, koliko je puta zaželioaaaaa što i sam nije na mjestu onih, kojima je davao pošljednuaaaaa utjehu.

   Iako je bio čovjek snažne tjelesne konstrukcije, uslijed svih duševnih patnja i duševne depresije tako je fizički oronuo, da su ga jedva prepoznavali oni, koji se po Oslobođenju povratiše svojim kućama. To ga je shrvalo, te je prije i završio ovaj zemaljski život.

   Neka mu je slava i mir pepelu njegovu!

Protojerej

Vaso Novaković,

paroh kruševički.

   Za vjersko-prosvjetni i nacionalni rad po Oslobođenju odlikovan je od Crkvene vlasti, crvenim pojasom i proizveden u čin protojereja, a Ukazom Nj. V. KRALJA ALEKSANDRA I. KARAĐORĐEVIĆA ordenom Sv. Save V. (petoga) reda.

Okružni Protojerej

Vladimir J. Popović,

paroh trebinjski.

   Za vjersko-prosvjetni i nacionalni rad po Oslobođenju odlikovan je od Crkvene vlasti, crvenim pojasom i proizveden u čin protojereja, a Ukazom Nj. V. KRALJA ALEKSANDRA I. KARAĐORĐEVIĆA ordenom Sv. Save IV. (četvrtoga) reda.

Jerej Špiro Lučić,

paroh sutorinski.

   Za vjersko-prosvjetni i nacionalni rad po Oslobođenju odlikovan je od Crkvene vlasti - crvenim pojasom.

Jerej Jevto Odavić,

paroh mesarski.

   Za vjersko-prosvjetni i nacionalni rad po Oslobođenju odlikovan je od Crkvene vlasti, crvenim pojasom, a Ukazom Nj. V. KRALJA ALEKSANDRA I. KARAĐORĐEVIĆA ordenom Sv. Save V. (petoga) reda.

Jerej Savo S. Danilović,

administrator zubačke parohije.

   Za vjersko-prosvjetni i nacionalni rad po Oslobođenju odlikovan je od Crkvene vlasti, crvenim pojasom, a Ukazom Nj. V. KRALJA ALEKSANDRA I. KARAĐORĐEVIĆA ordenom Sv. Save V. (petoga) reda.

Jerej Jovan M. Danilović,

administrator čivarske parohije.