Prije nego što pređem na opisivanje grozne tragedije srpskoga naroda u Trebinju i njegovoj okolini za vrijeme svjetskoga rata, želim upoznati poštovane čitaoce sa istorijom Trebinja, oslanjajući se pri ovom izlaganju na podatke naših poznatih istoričara - St. Stanojevića i Vl. Ćorovića. Iz ovog kratkog istorijskog pregleda Trebinja i njegove okoline, jasno će se zapaziti, da je Trebinje od svoga postajanja pa sve do danas jedno vrlo važno mjesto.

   Stara trebinjska oblast, zvana Travunija, obuhvatala je dosta veliko područje, a glavno mjesto te oblasti bilo je Trebinje.

   Travunija je obuhvatala ovo područje: Na sjeveru do Gatačkog Polja, na jugu sve do mora, na istoku do Banjana, a zapadna granica išla je od Dubrovnika preko Popova-polja i Ljubinja na Gatačko Polje. U Kotorskom zalivu trebinjskoj oblasti pripadao je čitav dio od Sutorine do iza Risna, a sjevernije odatle van Boke cijeli Konavli. Dubrovnik je odmah iza Rijeke graničio sa trebinjskom oblašću Žrnovica (Župa).

   U Travuniji su bile ove župe: Vrm (današnji Korjenići), Risan, Lukavac, Ljubomir, Fatnica, Rudine, Kruševica, Dračevica, Konavli, Žrnovnica (današnja Župa) i Vrsinje (današnji Zupci).

   Od najstarijih vremena Trebinje je bilo sastavni dio srpske države. Kao najstariji župan ove oblasti spominje se neki Velaj, čiji je sin Krajina postao zet raškog župana Vlastimira u IX. vijeku.

   Dukljanska kronika navodi više vladara u ovoj oblasti između X. i XII. vijeka. Naročito ističe Pavlimira, osnivača Dubrovnika, koji je iz Trebinja obnovio srpsku državu poslije Časlavove pogibije i koji je sahranjen u Trebinju. Pouzdanija je ličnost župan Dragomir, stric zetskog kneza Vladimira, koji je s njim zajedno pokoren od cara Samuila i poslije vraćen na prijesto i koji je oko 1018. god. ubijen od pobunjenih kotorana.

   Od četrdesetih godina XI. vijeka Trebinje je bilo u sastavu zetske države, ali su njegovi stanovnici imali više sukoba sa zetskim gospodarima i odmetali se. Za raškog vel. župana Desu postoji predanje, da je sahranjen u Trebinju u crkvi sv. Petra u Čičevu.

   Pouzdano je, da je oko 1180. god. Trebinje pripadalo zetskom knezu Mihajlu i da je tada negdje umro trebinjski župan Grd, koji je sahranjen u groblje današnjeg sela Polica. Grobnica župana Grda i danas postoji i na istoj stoji onaj natpis: "MIHAILA ... vo dni kneza veliega mre župan Grd trebinjski i vo to ljeto zida jemu raku brat župan Radomir...". Za ovim je Trebinje došlo pod vlast Nemanjića i ostalo je pod Srbijom sve do nestanka Nemanjića.

   U Trebinju je bio dvor kraljice Jelene, koja se često spominje krajem XIII. vijeka. - Zna se, da se 1331. g. bavio u Trebinju Dušan još kao kraljević. Trebinje je za vrijeme cara Uroša bilo pod vlašću carskih srodnika Vojinovića, od kojih ga je primio Nikola Altomanović. Pritješnjen od bana Tvrtka I. i kneza Lazara, Altomanović je 1373. g. ustupio - Dračevicu, Trebinje i Konavle - Baošićima, od kojih ih je preoteo kralj Tvrtko I. godine 1377/78. Za vrijeme bosanskih meteža, Dubrovčani su uspjeli da poslije dugih pregovora 1419. g. do 1426. g. kupe Konavle od dvojice bosanskih vojvoda: Sandalja Hranjića i Radoslava Pavlovića. Radoslav je bio gospodar trebinjske oblasti i vrlo nezgodan susjed. Trebinje se mnogo spominje 1430.-1432. g. kao središte Radoslavljeve akcije protiv Dubrovnika u konavoskom ratu. Godine 1438. preoteo je Stefan Vukčić Trebinje od Radoslava pomoću Turaka i održao ga je u svojoj vlasti.

   Od godine 1466. učvrstili su se Turci u trebinjskoj oblasti i ostali u njaoj sve do 1878. g. Ove godine nastupa okupacija od strane Austro-ugar. monarhije i ostaje sve do oktobra 1918. g.

   Dana 31. oktobra (13. novembra) 1918. god. u Trebinje uđe pobjedonosna srpska vojska i donese Slobodu potlačenoj braći, koja ih očekivaše pet vijekova, i ovim Trebinje opet dođe u sastav srpske države, a preko ove u sastav države Srba, Hrvata i Slovenaca.

   Današnje Trebinje je po svome položaju i unutrašnjem uređenju jedno od najljepših mjesta u čitavoj Hercegovini. Prostire se na podnožju gordog Leutara, *(Leutar je visok 1242 m. i svojom visinom nadmašuje vrhove svih okolnih brda, koji se dižu iznad Trebinja. Prvi zraci pri rođaju toplog sunca, obasipaju oštri vrh Leutara, a isto tako i pošljedni zraci pri zalasku sunca, cjelivaju vrh Leutara. Pa je sasvim jasno, da je i svijetliji od drugih brda. U našem narodu nikad nećete čuti, da ovo brdo zove Lestar, nego samo Leutar ili Levutar. Narod je vjerno sačuvao naziv toga brda, koji je došao od grčke riječi što znači svijetliji. Dakle pravilan naziv za ovo brdo jeste LEUTAR, a ne LEOTAR.) a na desnoj obali rijeke Trebišnjice, koja izvire na zapadnom podnožju Vlajinje Brda od 327 m. Ovo je rijeka ponornica i ponire u Ponikvu pod Klekom na sjeverozapadnom kraju Popova Polja. Dužina toka je 97,8 klm. U svom toku prolazeći pokraj zidina grada Trebinja, dobila je i rijeka ime Trebišnjica.

   Oko grada su grupisana mnoga lijepa sela, koja ga kao vijenac okružuju i sačinjavaju sa istim jednu opštinu, koja broji 923 doma sa 5670 duša. Sama varoš, koju je austrijska vlast kamenim zidom opasala i utvrdila broji 587 domova sa 2000 duša.

   Trebinje se svojim položajem nalazi na 42 42 32 sjeverne geografske širine, a na 18 19 18 istočne geografske dužine. Nad morskom je površinom od 274 m., te je kroz sva četiri godišnja doba ugodno i prijatno u njemu stanovati. Spojeno je posebnim željezničkim krakom sa prugom Sarajevo-Dubrovnik, a kroz kratko vrijeme ovaj će se krak produžiti do Bileće. Drumovima spojen je sa Dubrovnikom. Mostarom, Bilećom i gornjom Hercegovinom, te Nikšićem i Bokom Kotorskom.

   Austrijska vlast uvidjevši vrijednost ovoga grada kao komunikacionog središta prema crnogorskoj granici, načičkala je vijenac od brda koja ga opkoljuju sa svojim neobično jakim utvrđenjima, koja danas pusta i prazna zjape. Ovako utvrđeno Trebinje za vrijeme austrijske vlasti imalo je da posluži kao pogranična tvrđava prema Crnoj Gori i kao zaleđe za Dubrovnik.

   Iza zidina grada prostire se trebinjsko polje, koje je čuveno sa svoje plodnosti, jer u jednoj godini daje dvije žetve, zahvaljujući sistemu natapanja pomoću drvenih kola, koja su smještena na toku Trebišnjice.

   Polje se pruža od istoka prema zapadu, u pravcu toka Trebišnjice i zauzima površinu od 18km2. Polje je pokriveno vrlo plodnim aluvijalnim zemljištem na kome uspijevaju sve vrste žita, kukuruza, vinova loza i duhan.

   Po svojoj strategijskoj vrijednosti i prirodnoj ljepoti, Trebinje je bilo izloženo raznim valovima. Stojeći na predstraži vjere, morala i nacije svoje, ni jedno mjesto u ovoj napaćenoj zemlji, nije izdržalo kroz cijeli period našeg ropstva više udaraca, nije prolilo više krvi i suza i bolnih uzdisaja iz prsiju zatočene raje, nego što je Trebinje i trebinjski srez.

   Nalazeći se na granici Crne Gore, neprijatelj je svu dozu mržnje, koju nije mogao nad crnogorcima iskaliti, prosuo nad pograničarima njegovim podanicima, a ta je mržnja bila u vjerskom fanatizmu , nečovječna, gruba i užasna.

   Trebinje je za vrijeme turske uprave kićeno osječenim glavama najviđenijih Srba i bio je grad straha i trepeta, a Turci su ovo činili, da ubiju moral i svaku pomisao na ustanak u ovom djelu srpskog naroda.

   Turske vlasti s jedne strane, a razuzdani feudalci sa druge, razdirali su kao orlušine naše narodno tijelo i narodnu dušu, ali duh ubiti nijesu mogli. Vješali su, ubijali i na koce nabijali zatočenu srpsku raju, ne samo turske vlasti nego i zlikovci na svoju ruku. Od svijeh je najkarakterističniji tip zloglasni Hadžibeg u Popovu Polju. Sve što je lijepo, od bogate trpeze (sinije) pa do obraza djevojačkog, trebao je on da digne svlaku.

   Interesantno je, da i danas gotovo svaka kuća u Popovu Polju ima dvoja vrata, jedna na koja se ulazi, a druga kroz koja je ženska mladež trebala bježati kad u kuću ulazi Hadžibeg ili drugo Ture njegova kalibra i opakih želja.

   Pritisak Turaka nad porobljenom rajom izazvao je reakciju, pa je prva puška baš u Trebinju napunjena, a u Zupcima ispaljena, jer je prvi hercegovački vojvoda Luka Vukalović iz Zubaca digao narod na oružje i prvi obijesnoj sili udario klinac u petu.

   Zupci i Kruševice bili su glavno ognjište ustanka 1852.-53., 1857.-58. i 1861.-1863. g.

   Luka Vukalović nije velik pobjedama na bojnome polju, jer je on imao i malu snagu prema otomanskoj sili, nego je Luka velik. što je vaskrsao u narodu stari duh i ponos i pokazao, da simje i može udrita na Turčina, te da narodno pravo ima jaču silu, nego što je Turčin nosi u buzdovanu, bukagijama, kocu i konopcu i bezdušnom otimanju obraza i narodne časti.

   Nevesinjska puška i ustanak cijele Hercegovine1875.-1878. g., jeste eho ovog prvog pregnuća i prirodan tok vode sa izvora. No tu vodu bistru sa izvora pomuti vuk u jagnjećoj koži, hijena u ljudskom obliku, hrišćanin sa nehrišćanskim postupcima - crnožuta Austrija.

   Tok se bistre vode utopi u grešnim nadama i grešnijoj narodnoj vjeri, da je bolji hrišćanin, pa ko bio, nego opaka sila agarjanska.

   Austrija, poslije okupacije, rukovođena jezuitskom lozinkom "cilj opravdava sredstvo", potpuno se identifikovala u svojim postupcima sa zulumćarima Turcima, a kulminacija mržnje na sve što je pravoslavno i srpsko pokazalo se 1914. godine, kada je Srbima davala medicinu po turskom receptu, a naročito u ovom srezu.

   Evakuacija, internacija, taoštvo, palež sela, otimanje blaga (stoke), pljačka i haračluk, vješanja, ubistva i silovanja ponovo se zacariše.

   Razlika između Austrije i Turske jeste samo u tome, što je Austrija radila sa planom, a turska bez plana. Turska je imala neorganizovane zločince, a Austrija organizovane bande šuckora, grencjegera i pljačkaša tuđe muke. Sve je ovo godilo drugom Hadžibegu, generalu trebinjskom Braunu.

   Ni progonjenje hrišćana prvih vijekova, ni sva ubijanja gole raje pod petvjekovnim ropstvom Turaka, nemogu se ni sravniti sa nedjelima hrišćanskih tirana.