Trebinje, srce stare Travunije, doživjelo je i gledalo, da se u krilu njegovom odigraje grozna tragedija srpskoga naroda.

   Gadni zločinci, na čelu im zvijer general Braun, vješali su nevine Srbe i Srpkinje i ovim gadnim činom pripremali su najveće duševne radosti ličnostima Habsburške monarhije.

   Obješeno je 77 Srba i 2 Srpkinje.

   Sa vješanjem se počelo 28. jula (10. avgusta) 1914. god.

Ovog dana obješeni su:

Obren Grubač,	težak	iz	Orahovca
Marko Deretić,	težak	iz	Orahovca
Trifko Šakotić,	težak	iz	Orahovca

Dana 30. jula (12. avgusta) 1914. obješen je:

Gajo Gudelj,

težak

iz

Pokrajčića.

Gajo je obješen na osnovu prijave, da je davao signale Crnogorcima. Ova prijava nije bila istinita, nego je stvar bila u ovome: Gajo je morao čuvati rekviriranu stoku i naređeno mu je bilo, da ako i jedan komad propadne, da će ga on svojom glavom platiti. Momče je noću obilazilo stoku sa svijećom u ruci, gledajući je da li mu je sve na broju, pa kako je bilo zabranjeno da se po noćine smije nigdje vidjeti nikakve svijetlosti, to je ovaj prijavljen od šuckora, da je dao signale i na osnovu ovoga bez ikakvog ispita bude obješen.

Dana 30. jula (12. avgusta) 1914. obješen je:

Vidak Parežanin,

sveštenik,

iz

Lastve-Korjenić

Dana 6./19. avgusta 1914., obješen je:

Nikola Sredanović,	težak	iz	sela Vučje
Jovo Sredanović,	težak	iz	sela Vučje

Dana 8./21. avgusta 1914., obješen je:

Đikan Rutešić,	težak	iz	sela Zagrađa
Đoko Benderać,	težak	iz	sela Zagrađa
Jovo Kujačić,	težak	iz	sela Zagrađa
Nikola Kujačić,	težak	iz	sela Zagrađa

Dana 9./22. avgusta 1914., obješen je:

Nikola Šegrt,	težak	iz	sela Aranđelovca
Vidak Šegrt,	težak	iz	sela Aranđelovca
Jakov Gobović,	težak	iz	sela Aranđelovca
Damjan Sredanović,	težak	iz	sela Aranđelovca
Četko Šegrt,	težak	iz	sela Aranđelovca

Dana 12./25. avgusta 1914., obješen je:

Simo Benderat,	težak	iz	Klobuka
Đoko Babić,	težak	iz	Klobuka

Dana 14./27. avgusta 1914., obješen je:

Rade Vučković,

težak

iz

Bogojević Sela

Ovoga su prije nego su ga objesili, pred samim vješalima bajonetima izboli, a radi riječi, koje je neustrašivo pred dželatima govorio. Radove su pošljednje riječi bile: "Nije mi žao što umirem, ali mi je žao, što ne dočekah da vidim gdje će biti mrganji!" Pod mrganjima mislio je na granice svoje Otadžbine (Velike Srbije), koja mu je u duši uvijek svijetlila.

Vidak Simović,	težak	iz	Bogojević sela
Vujoš Vukalović,	težak	iz	Bogojević sela
Mato Vukalović,	težak	iz	Bogojević sela
Obren Sredanović,	težak	iz	Bogojević sela
Pero Ćurić,	težak	iz	Bogojević sela

Dana 3./16. septembra 1914., obješen je:

Jovo Vučković,	težak	iz	Bogojević Sela
Nikola Davović,	težak	iz	Ušća
Krsto Sredanović,	težak	iz	Vučje
Špiro Sredanović,	težak	iz	Vučje

Dana 13./26. septembra 1914., obješen je:

Lazar Ćurić,	težak	iz	Careva Polja
Đuro Ćurić,	težak	iz	Careva Polja
Tomo Ćurić,	težak	iz	Careva Polja
Luka Ratković,	težak	iz	Careva Polja
Vuko Ratković,	težak	iz	Careva Polja
Vido Ratković,	težak	iz	Careva Polja
Tomica Ratković,	težak	iz	Careva Polja
Krsto Ratković,	težak	iz	Careva Polja
Krsto Sredanović,	težak	iz	Careva Polja
Nikola Mijović,	težak	iz	Konjskoga
Miloš Mijović,	težak	iz	Konjskoga

Dana 8./21. novembra 1914., obješen je:

Blagoje Lizdek,

težak

iz

sela Udrežnja.

On je obješen na prostu prijavu jednoga kafedžije u Trebinju. Da Blagoje izgubi glavu bila je dovoljna prijava, da je Blagoje u kafani Šćepa Sambraila otvoreno govorio: "Na meni je uniforma austrijska, ali u mojim grudima srpsko srce kuca i ja neću ići na granicu, da pucam na svoga brata!" Na osnovu ove prijave Blagoje je obješen baš na sam dan njegove krsne slave svetog Arhangela Mihaila.

Dana 24. novembra (7. decembra) 1914., obješena je:

Anica Vukalović,

težakinja

iz

Bogojević Sela.

Anica je bila žena u ratu obješenog Rade sina vojvode Trifka Vukalovića iz Bogojević Sela u Zupcima. Ona je jednog kritičnog dana 1914. g. došla u pivnicu jednog katolika u Zupcima i kad je potrebno uzela, platila je to u srebrenom novcu. Među ovim novcem nalazilo se i crnogorskih perpera, koji su po svojoj veličini bili jednaki austrijskim krunama i u ovom srezu bili u opticaju jednako kao i krune. Kad je trgovac primio opazio je, da se među istim nalazi i perpera, pa je povraćajući novac rekao Anici, da taj novac više ne vrijedi. Anica je uzimajući perpere rekla:"Hvala Bogu, dako valjadnu!"    Anton sin Ivkov je nju za ove riječi denucirao vojnom sudu u Trebinju i po njegovu svjedočanstvu za ove bezazlene težnje, Anica je uoči sv. Klimentije 1914. obješena, uprav mrtva obješena, jer je bila starija žena i porodom iznurena, te nije imala fizičke snage da do vješala dođe, nego su je vojnici polumrtvu dovukli do vješala i objesili je.

Dana 30. marta (12. aprila)., obješena je:

Cvijeta Pažin,

težakinja

iz

Kraja.

Cvijeta Pažin, žena Jova Pažina iz Kraja u Zupcima, bila je evakuisana u Šumu trebinjsku i kad su Rusi zauzeli Pšemislav, ona je pjevala u jednoj ogradi u kojoj je čuvala svoju kravu. Pokraj ograde je prošao šumar Omeragić, rodom iz Čičeva i odmah je denucirao vojnom sudu Cvijetu, da se povodom zauzeća Išemisla Cvijeta veselila i pjevala pjesme. Na osnovu ovoga svjedočanstva Cvijeta je obješena. Danas taj isti šumar uživa penziju.

Dana 3./16. februara 1916., obješen je:

Petar Radoman,

crnogorski kapetan u penziji,

rodom iz

Ljubotinja- Crna Gora.

Kao penzioner bio se nastanio u romantičnom i osobito zdravom mjestu zvanom Lastva. Ovo mjestance odvojilo je svojom prirodnom ljepotom od svih mjesta u ovome srezu. Njegovi vinogradi i voćnjaci, koji se racionalno gaje privlače svakog posjetioca, a bistri mali potočići natječu se kroz vinograde i voćnjake, koji će prije doskakutati do korita rijeke Trebišnjice, da je učine većom i slavnijom u njezinom daljem toku.    U ovom lijepom mjestancu proživio je stari kapetan preko 20 godina. On je ovde ostao sve do dana, kada su Crnogorci najurili Austrijance do Arslanagića Mosta. Kada se crnogorska vojska u samom mjestu pojavila, dočekao je istu stari kapetan sa bardakom vina u desnici i pozdravio svoju braću sa dobrodošlicom. Ovde su se crnogorci zadržali samo jedan dan, pa su se onda povukli na granicu, jer su austrijanci svom silom počeli nadirati. Kapetan Radoman povukao se sa crnogorcima, ali kasnije je uhvaćen, doveden u Trebinje i obješen. Na vješalima nije mogao da za dugo umre, pa su ga onako obješenog još i strijeljali.

Petar Đajić,	težak	iz	sela Orahovica
Todor Mileusnić,	težak	iz	Široke Luke (Lika), nastanjen u Lastvi
Luka Begenišić,	težak	iz	Orahovca
Jovan Trklja,	težak	iz	Orahovca
Ilija Kovačević,	težak	iz	Orahovca
Luka Grubač,	težak	iz	Orahovca
Pajo Šakotić,	težak	iz	Orahovca
Đuro Benderać,	težak	iz	Klobuka
Rade Burlica,	težak	iz	Lastve
Stevan Begenišić,	težak	iz	Orahovca

Dana 6./19. februara 1916., obješen je:

Spasoje Stijačić,	težak	iz	Klobuka
Luka Bakoč,	težak	iz	Klobuka
Rade Bakoč,	težak	iz	Klobuka
Lazar Rutešić,	težak	iz	Klobuka
Todor Stijačić,	težak	iz	Rakovog Dola
Đorđo Stijačić,	težak	iz	Orahovca
Krsto Stijačić,	težak	iz	Dobrog Duba
Nikola Šegrt,	težak	iz	Aranđelova
Trifko Kujačić,	težak	iz	Rakovog Dola

Dana 4./17. aprila 1916., obješen je:

Petar Žigić,

težak

iz

sela Tuka Korenica (Hrvatska).

Dana 14./27. aprila 1916., obješen je:

Nikola Barać,	težak	iz	sela Podploča (Udbina)
Iso Korelija,	težak	iz	Prnjavora
Ilija Skorupan,	težak	iz	Plaoče-Draga (Ogulin)

Dana 20. aprila (3. maja) 1916., obješen je:

Jovo Tojaga,

težak

iz

Bosan. Petrovca

Dana 27. aprila (10. maja) 1916., obješen je:

Gavrilo Begenišić,	težak	iz	sela Orahovca
Đuro Kujačić,	težak	iz	Klobuka
Petar Gobović,	težak	iz	Aranđelova

Dana 20. maja (2. juna) 1916., obješen je:

Mihailo Radović,

težak

iz

Bogović Sela

Dana 8./21. juna 1916., obješen je:

Rade Šakotić,

težak

iz

sela Orahovca

Dana 14./27. juna 1916., obješen je:

Gojko Deretić,	težak	iz	sela Orahovca
Jovo Stijačić,	težak	iz	Bančića (Ljubinje)

Dana 10./23. avgusta 1916., obješen je:

Savo Inić,

težak

iz

sela Deleuše (Ljubinje)

Dana 27. septembra (10. oktobra) 1916., obješen je:

Ilija Labus,

žandar

iz

sela Velika Popina (Hrvatska)

Dana 12./25. novembra 1916., obješen je:

Simo Grubač,

težak

iz

sela Orahovca

Dana 17./30. novembra 1916., obješen je:

Rade Vukalović,

težak

iz

Bogojević Sela

Dana 15./28. decembra 1916., obješen je:

Vidak Stijačić,

težak

iz

sela Klobuka

   

   Tako su Srbi pod pritiskom konopca ispuštali svoje plemenite duše. Svirepi cigani, vjerne sluge krvožedne Aždaje, po komandi skidahu mrtva tijela sa vješala i tovarili su ih na dvokolice, koje su se za smetlje upotrebljavale. Te su dvokolice bile vrlo kratke, pa su im pojedini udovi tjela landarali niz dvokolice i tako ih vukli do rake, koje su se vrlo plitko kopale, da je ubrzo voda odnosila zemlju i time bili u najužasnijem stanju izloženi pred mimoprolaznike.

Poubijani na kućnjem pragu.
14./27. avgusta 1914.
Milutin Ratković	Krsto Ratković	Vido Ratković
Obren O. Ratković	Šćepan S. Ratković	Nikola P. Ratković
Krstinja Ratković	Stoje J. Ratković	Simana Đ. Ratković
Savo Tica	Aleksa Tica	Jovan Tica
Vukan Ćurić	Jovan Ćurić	Anto Ćurić
Vaso. V. Ćurić	Lazar V. Ćurić	Jovo Ćurić
Tomo Ćurić	Marko T. Ćurić	Pajo Ž. Ćurić
Obren J. Ćurić	Anđa N. Ćurić	Ignjat Mijović
Mitar Miliša	Mileva D. Miliša	Boriša Miliša
Obren Kisin	Tomica Kisin

   Gore navedeni su iz Zubaca, a poubijao ih je Ahmed Čevro, rodom iz Mostara, bio je podlovac 6. lovačke čete i lovac Mahmud Ćerimagić iz Korjenića. Ahmed Čevro sam je priznao na sudu u Trebinju 29. novembra 1915. god. da je ubio 17 seljaka, koji su veli htjeli pobjeći u Crnu Goru i potjerati svoju stoku.

   Svim se sredstvima služilo samo da se što više namuči i smakne srpskoga elementa. Svakome je bilo slobodno ne samo vrijeđati Srbe, nego ih mučiti i ubijati. Srbin je bio oglašen slobodnom pticom, koju je imao pravo svako ubiti. Ako se dogodilo, da je Srbin reagirao na nanesene uvrede ili denuncijacije, to je bilo dovoljno, do dođe u zatvor i pod nejteže progone. Takav slučaj bio je i sa Mitrom Barzutom, gostioničarem iz Trebinja. Mitar je bio optužen, da je govorio neke nedolične riječi za ondašnju vladu. Sudu je dovoljno bilo, da je prijavitelj pouzdan podanik Franjin i odluka je donešena na štetu tuženog. Tako je dana 7. septembra 1914. osuđen Mitar Barzut na četiri godine teške tamnice.